THEM!

SAD, 1954. - pr. Warner Bros, David Weisbart - sc. Russell S. Hughes, Ted Sherdeman, George Worthing Yates - r. Gordon Douglas - d.f. Sidney Hickox - mt. Thomas Reilly - gl. Bronislau Kaper - ul. James Whitmore, Edmund Gwenn, Joan Weldon, James Arness, Onslow Stevens, Sean McClory, Chris Drake - 94 minute - c/b

Godine 1954. u studijima kompanije Warner vladalo je opsadno stanje. Snimanje izvjesnog filma bilo je pri kraju, projekt je uspješno držan u tajnosti, a donesena je i odluka kako ni u propagandnoj kampanji sve karte neće biti odmah otkrivene. Strategija je na kraju uspjela, već nakon prvog tjedna distribucije kompletna američka javnost brujala je o novom i stravičnom filmu, gledanje kojeg je postalo imperativ nesuspregnute znatiželje. Ponegdje čak i paranoje, jer tko su to bili "Them" ili "Oni" saznalo se ubrzo. Saznalo se kako su to divovski mravi, pronađeni, potom i promptno uništeni negdje u pustinji Novog Meksika. Tako se barem mislilo, no ipak, posao nije bio završen. Uništenju je izmakla matica, koja je uspjela pobjeći i pritajiti se u podzemlju Los Angelesa. Tamo je poradila na potomstvu, a kako je to već običaj kod mrava, gladnih mališana bilo je u zavidnom broju. Svi su oni, po prvi put u povijesti filma, formirali svojevrsni podžanr u kojem kao glavni likovi figuriraju predimenzionirane bube, kukci i insekti. Specifikum je tog, ali i svih sličnih filmova poslije, da hijerarhijski viša žanrovska ambalaža nije bila previše bitna. Film o divovskim bubama, ovdje o mravima, mogao je biti SF, horror, film katastrofe ili pak nešto četvrto. Gordon Douglas je odabrao od svega po malo, premda mu je glavni sastojak zapravo bila polazna premisa o stvorenjima čija je zastrašujuća mutacija bila posljedicom atomskih pokusa. Današnji rakurs otkrit će tako u Douglasovom filmu zametak ekološke osviještenosti, no paranoja o kojoj se doista govorilo bila je ideološke naravi. Golemi mutirani mravi bili su metafora komunizma, Los Angeles kao grad pravednih i hrabrih, "glumio" je posljednju utvrdu Zapadne, kapitalističke civilizacije, pa je i borba među njima, u svijesti ondašnje publike bila sinonim sukoba kakvog su se najviše bojali. Čak je i kritika na sličan način doživjela ovaj film, a zahvaljujući tome, tumačenja narednih inačica, dakle, nešto manje uspješne "Tarantule", "Crnog škorpiona" i "Smrtonosne bogomoljke", bila su u dlaku ista. Srećom, ta se vizura na kraju milenija mijenja i svi "giant-bug" celuloidi cijene se u novom kontekstu, u kojemu su i "Oni" Gordona Douglasa, samo još jedan prilog priči o filmaškoj dosjetljivosti. Teret ideologije možda bi i u vrijeme nastanka ovog filma bio lakši da se znalo kako postoje samo dva divovska mrava. Jedan nedovršen, za detalj planove, te drugi, najodgovorniji, razrađen od glave do pete, pravi pravcati orijaš, čije je orgijanje po L.A.-u bilo proizvodom nekolicine jakih ventilatora. Douglasovi "Oni" danas više nikoga ne plaše, ali im je ona iskonska filmska kvaliteta ipak ostala nepromijenjena intenziteta. Čak i kad je ventilator isključen.