TETSUO: THE IRON MAN

Japan, 1988. - pr. Kaijyu Theater, Shinya Tsukamoto - sc. i r. Shinya Tsukamoto - d.f. Kei Fujiwara, Shinya Tsukamoto - mt. Shinya Tsukamoto - gl. Chu Ishikawa - kostim. Kei Fujiwara - ul. Tomoro Taguchi, Kei Fujiwara, Nobu Kanaoka, Renji Ishibashi, Naomasa Musaka, Shinya Tsukamoto - 67 minuta - c/b

Prva asocijacija uz japansku kinematografiju najčešće je Akira Kurosawa. Druga, rezervirana za naobraženu i intelektualno svjesnu klijentelu, jest Yasujiro Ozu, dok je treća asocijacija, i novijeg datuma i novijeg senzibiliteta. Shinya Tsukamoto i "Tetsuo - Čovjek od željeza", imena su o kojima će se u ponekim razgovorima prilično razglabati. Jedna od osoba koja bi gorljivo i glasno ispričala pokoju, zasigurno je i Quentin Tarantino. Taj znani branitelj poetike šunda kriv je za ljubavnu vezu Hollywooda i hongkoškog majstora Johna Wooa, no s njime je, kako tvrdi, završio, a kao svoju narednu akviziciju najavljuje autora "Tetsua". Nema sumnje, za Shinyu Tsukamota bit će dosta posla, kao što je uostalom, poprilično posla bilo i ne tako davne 1988. godine. Tsukamoto, inače školovani slikar, u svome je prvijencu ispričao futuristički intoniranu priču o spoju čovjeka i tehnologije. Motiv zvuči poznato, obrađen je u brojnim filmskim zgodama iz domene SF-a, no do pojave "Tetsua", nitko se nije odvažio prikazati ga na tako eksplicitan način. Glavni je junak fetišist koji uzbuđenja traži u metalnim objektima, s njima je već sve isprobao, pa mu kao posljednje utočište preostane penetriranje tih objekata u vlastito tkivo. Metal uskoro zaživi, počne probavljati vitalne organe, a fetišist se doslovno pretvori u stvorenje od željeza. Tehnologija je dakle, prema "Tetsuu", nova faza u mutaciji čovjeka, a shodno tome, tkivo koje se mora odbaciti, istrošeno je i neupotrebljivo. Autorova paralela nije u tome ni kratkog daha, ni povišenog tona. Odnosi se na urbano i dehumanizirano društvo što nas okružuje, upozorava na sve veću povezanost tehnologije i seksa, a sve to uspijeva se izreći bez i jednog izleta u dušebrižničko dociranje. Mentalni sklop "Tetsua" zapravo je na istoj dužini kao i Cronenbergov ozloglašeni povik "long live the new flesh". Promjena, kod oba autora, nije nužno loša stvar, jedino je loš materijal koji podliježe promjeni. Tsukamotov je filmski format, međutim, posve različit od Cronenbergovog. U 67 minuta trajanja, kamera ne miruje niti sekunde, rakursi se stalno mijenjaju, dok se istodobno, montažni slijed odbija prikloniti bilo kakvoj logici izlaganja priče. "Tetsuo" je beskompromisan film u svakom pogledu, od estetike pa do poetike, ne libi se prikazati upravo ono o čemu se govori, što će reći, ako je do seksa - bit će seksa, a ako je do nasilja - bit će tada i nasilja. Da formula funkcionira, svjedoči i nastavak, nazvan "Tetsuo - Body Hammer". Kao što već rekosmo, i "Tetsua" i Tsukamota dohvatio se Tarantino, a to pak najbolje od svega svjedoči - dobar film ostaje dobar, čak i u rukama najnespretnijeg videotekara.