PINK FLAMINGOS

SAD, 1972. - pr. Saliva Films, John Waters - sc., r. , d.f. i mt. John Waters - ul. Divine, David Lochary, Mink Stole, Mary Vivian Pearce, Edith Massey, Danny Mills, Channing Wilroy, Cookie Mueller, Paul Swift, Susan Walsh, Linda Olgeirson - 95 minuta

Teško da postoji film s više pridjeva u povijesti filmskih recenzija: "odvratan", "pornografski", "bizaran", "šokantan", "poput eksplozivne septičke jame" i slično. Sve ove ocjene u osnovi su točne, a još je točnije kako je John Waters takav odziv i priželjkivao. Godine 1972. ovaj ponosni stanovnik Baltimorea snimio je svoj prvi film u boji i nazvao ga "Pink Flamingos", a sve što se kasnije zbivalo ušlo je u anale filmskoga trasha i to direktno na prvo mjesto. Neobičnijeg filma od "Flamingosa", odnosno "Ružičastih plamenaca", zasigurno nema. Publika iz takozvanog ponoćnog kruga iskovala ga je u zvijezde, omogućivši tako da najveći celuloidni spomenik lošem ukusu postane i najisplativiji film Watersove karijere. Osim istančanog smisla za šokiranje, Watersov je glavni adut bio transvestit Divine, stokilaš spreman na sve, samo ako kamera snima. Upravo je to i činio u "Ružičastim plamencima"; kanibalizam, incest, koprofagija i ine druge devijacije bile su tretirane kao vrijednosti koje treba njegovati. Borba da se postane "najodvratnija osoba na svijetu" rezultirala je na nekim projekcijama filma i povraćanjem u publici, što je Waters, na svoj osoben način, tumačio kao priznanje i veliki kompliment. Otada ga nazivaju "kraljem trasha", "Papom neukusa" ili pak, "princom bljuvotine", a "Ružičaste plamence" uzima se kao glavni dokaz toj tezi. U osnovi, ono što je Waters želio to je i uspio - iskrenuo je sve moralne kategorije u negativ i pokazao kako su zapravo bezvrijedne. Način na koji je to izveo toliko je poseban da ga treba prvo vidjeti, pa tek onda pokušati opisati. Uspjeh nije zajamčen, kao ni eventualna distribucija na ovim prostorima. Sljedeća riječ jest ćudoređe, ali to je već neka druga tema.