IT'S ALIVE 3: ISLAND OF THE ALIVE / OTOK MUTANATA

SAD, 1987. - pr. Larco Productions, Barry Shils, Paul Stader, Barbara Zitwer - izv.pr., sc. i r. Larry Cohen - d.f. Daniel Pearl - mt. David Kern - gl. Laurie Johnson - sgf. George Stoll - ul. Michael Moriarty, Karen Black, Laurene Landon, James Dixon, Gerrit Graham, Neal Israel, Art Lund, Ann Dane - 91 minuta - video distr. Jadran Film (HTV filmski program)

"To samo majka može voljeti", jasno je izražen motiv središnjeg mjesta filmografije redatelja Larryja Cohena. "To" iz prethodne sintagme sinonim je za nakaznu djecu, nastalu ubotrebom nedovoljno testiranih droga za regulaciju začeća. Razvoj tih pripravaka farmaceutska je industrija podčinila želji za profitom, a fiktivni rezultat takvog propusta prikazan je u Cohenovom filmu "It's Alive" iz 1974. godine. Koncept deformirane djece koja ubijaju sve što stignu, osim, dakako, svojih roditelja, pokazao se vrlo popularnim. U predstojećem razdoblju od 13 godina, "It's Alive" je postao trilogijom. Od jednog djeteta iz nastupnog filma, preko organizirane hajke na čitavu populaciju deformiranih u "It Lives Again", stiglo se 1987. i do završnog poglavlja. "Otok mutanata", u izvorniku "Island Of The Alive", dokazao je kako visoka brojka pored naslova ne mora nužno značiti i pad kvalitete. Redatelj Larry Cohen jedan je od najžešćih kritičara svog vremena, no kako je svoje ubojite komentare isporučivao pod okriljem eksploatacijskog i žanrovskog filma, nerijetko je dolazilo do nerazumijevanja. Iako su, prema komercijalnim standardima, prva dva filma bila uspješna, interes producenata za treći dio bio je izrazito malen. Limitirana sredstva smjestila su ga u kategoriju "direct-to-video" naslova, što je i dan danas način kojim Cohen proizvodi svoje filmove. No, bez obzira na format, "Otok mutanata" dostojan je kraj sage o "monstruoznoj" djeci. Priča je završena njihovim odvođenjem na pusti otok u svojevrsnu "karantenu", gdje se mali mutanti, na sveopće čuđenje, počinju razmnožavati. Prije toga, uspijevaju formirati zajednicu posve sličnu onoj "pravih" ljudi, što dodatno učvršćuje osnovnu Cohenovu tezu kako je atribut "nenormalno" posljedica licemjerja onih, tobože "normalnih". Duboko humana poruka "Otoka mutanata" o pravu da se bude drugačiji, zatim o društvu koje gazi i osuđuje svaku devijaciju, danas se tumači i kao parabola za oboljele od AIDS-a. Nekoliko slojeva ispod, Cohen ismijava američki sudski sistem, osuđuje bešćutnost korporacija i dvostruke kriterije medija, ali u konačnici, nikad ne prelazi tanku liniju "pametovanja" i dociranja. Za autora koji je od letećih zmija i pjene koja proždire cijela stambena naselja izveo efikasan društveni komentar, djeca mutanti najmanji su problem. U "Otoku mutanata" njih više ne vole samo majke - naime, brojni zaljubljenici Cohenovog filmskog opusa, naprosto ih obožavaju.