Kod profitiranja se, uglavnom, ne radi o financijskoj koristi. Većina filmova koji plove u tim vodama, u početku propadne na prikazivačkom repertoru. Tada ih pod svoje uzima probrana publika, širi o njima dobar glas i općenito, nalazi u njima nešto što je vrijedno, a što je kritika propustila vidjeti, ili je vidjela, ali ne želi isticati. Prostor za filmove opet je stvoren - sada su u liberalnoj kategoriji "kulta" (ofucan termin, ali ipak najbolje opisuje narav tog specifičnog filmskog sljedbeništva), te započinju novi ciklus, koji u slučajevima poput Rocky Horror Picture Show zna poprimiti i razmjere sociološkog fenomena. Pod "kultni film" dakako, ne ulazi samo trash, camp, naoko trivijalni žanrovi, nego i propisni klasici koji odolijevaju svim akademskim kriterijima, ali su nekom čudnom sudbinom u svoje vrijeme bili odbačeni (poput Night Of The Hunter Charlesa Laughtona). Tretman filma koji dospije u "kult" uvijek je poseban: višekratno se gleda, entuzijastično zagovara, traže se cjelovite, integralne kopije, razglaba se o najsitnijim detaljima i gotovo fanatično brani ispred ikoga tko bi pokušao naći zamjerku. Kult je zapravo emotivna kategorija - ne samo da neki (trivijalni?) žanrovi imaju prednost, ne samo da se percepcija "lošeg" potpuno prilagođava estetskim pravilima, nego se prate događaji vezani uz film (zabrane prikazivanja, žestoka cenzura), materija kojom se bavi ("hrabre" teme od kojih srednja struja usteže), sklonost konroverzi i eksplicitnost u izvedbi. Rezultat je skoro pa ljubavna veza između filma i gledatelja koji je odabrao cijeniti njegove "netipične", "liberalne", pa čak i "marginalne" atribute. U svojoj knjizi Cult Movies - The Classics, the Sleepers, the Weird & the Wonderful, autor Danny Peary daje možda najbolju dijagnozu filmskog kulta i tvrdi kako je problem s tipičnim hollywoodskim filmom u tome što je unaprijed rađen da bi ga svi percipirali i razumjeli na isti način, dok "kultisti" ponajviše od svega vole raspravu i niz različitih poimanja filma. Mnoštvo kultnih filmova upravo to i omogućava: radi li se o smeću, tradicionalnoj kvaliteti, telentiranim ili netalentiranim glumcima, dovoljno hrabroj temi, slučajnosti, namjeri, nezasluženoj kontroverzi i slično; argumenta, čini se, uvijek ima napretek.