Imamo li u Hrvatskoj dobroga trasha? Itekako. Kompletni opus Jakova Sedlara toliko je loš, da je to, posve nezamjetno, postala njegova stilska kategorija. Da taj redatelj zna o čemu se ovdje radi, i da je vrlo sposoban u tome, najbolji je primjer Fergismajniht, već sada trash, ali i camp klasik kakvome još samo nedostaje šire priznanje, redovite ponoćne projekcije i značajnije sljedbeništvo. S kojim kilogramom više, Boris Miholjević mogao bi postati hrvatski Divine, na isti način kao što i Nada Gaćešić Livaković može postati jedinstvena hrvatska "scream-queen" ili Jamie Lee Curtis iz mlađih dana. "Vrišteći" opus Livakovićke manji je od onog Curtisove, no zato postoji Vrijeme za kao argument za ustoličenje nove kraljice. Osim te titule, ona je i jedinstvena trash-diva, redovito se preglumljujući do te mjere da i film u kojem nastupa odmah može ući u anale lokalnog trasha, bez obzira na to što domaći redatelji za sebe misle kako su redom sposobni umjetnici. Osvještavanje, zasigurno, slijedi. Ta karakteristika međutim, ne manjka Izgubljenom blagu Darka Vernića, hrvatskom Ed Woodu koji bi takvu ocjenu trebao prihvatiti s ponosom i ne obazirati se na frktanje ponekih kritičara kako mu je film očajan i loš. Jest, ali loš sa znanjem i namjerom autora, i u tome doveden na najbolju i najzabavniju moguću mjeru. Izgubljeno blago doista jest blago, a to je u njegovom slučaju, kako je svojedobno kazala Madonna, ne samo ime, nego i stav. Još je zanimljiviji slučaj Teodora Mikačevića. Ovaj američki Hrvat poznatiji u svijetu pod aliasom Ted V. Mikels, radio je kao asistent na filmovima Ed Wooda, a i sam je proizveo značajniji broj ultra-niskobudžetnih filmova iz kojih uvijek izvire dobar duh jeftinih redateljskih rješenja kojima, opet, ni na kraj pameti nije da tu poražavajuću činjenicu skrivaju. Na njima se naime, upotrijebi li se malo mozak, redovito profitira.