Tijekom godina, nežanrovska, ali zato estetska kategorija "smeća", dopustila je da filmovi budu zanimljivi i na toj razini. Ne radi se, opet, o nečemu što je "in" - tek o tome da je ta imenica čestom upotrebom postala poznatija širem krugu filmoljubaca, i da se mnogi odvažuju nešto podrobnije ju istražiti. Čini se da je suvremeni Hollywood dao jakoga poticaja jačanju "trasha", odnosno njegovu percipiranju kao zasebne estetske razine, a u konačnici i razdvajanju na "običan trash", "dobar trash" i "osviješteni trash". Pukim prelistavanjem filmova s domaćeg kino repertoara može se lako utvrditi "krivnja" Hollywooda. Naime, američki komercijalni film danas (radio je to i prije, ali ne s tolikim intenzitetom recikliranja recikliranog, prožvakavanja prožvakanog) izbacuje toliko smeća da bi se o tome mogla sastaviti nova Britannica. Ključ razumijevanja "trasha" zapravo je u tome da se odvoje dva korpusa - primjerice, Poruka u boci mišljena je kao ozbiljan rad, Luis Mandoki dao je sve od sebe znajući kako stvara komad umjetnosti, a Kevin Costner glumio je u slatkom očekivanju Oscara, ili barem Zlatnog globusa. Što je ispalo? U svakome pogledu loš film. Smeće, dakle, ali ipak, nedovoljno smeće. S druge pak, strane, jedan Ted V. Mikels, Herschell Gordon Lewis ili Frank Henenlotter, znaju da njihovi kreativni dosezi nisu visoki. Znaju da nemaju neograničenu financijsku potporu velikog studija, znaju da s umjetnošću nemaju veze, pa se stoga i ne usuđuju bahato prodavati pod muda, a zapravo su bubrezi. Ti isti bubrezi odbacuju zatim bilo kakav drugi pristup, osim onog u kojem će sve svoje nedostatke upotrijebiti kao prednosti. Dobra mjera humora, samoironije, čak i ruganja na vlastiti račun stav je koji se odmah primjećuje, a posljedica u estetici bit će upravo pretjerivanje u "lošem", dovođenje u ekstrem i neupitno svođenje "lošeg" na stilsku oznaku. Bitna je dakle mjera: gotovo svakom redatelju omakne se loš film (rijetko se kome omakne urnebesno loš film), no ne zna svaki napraviti toliko loš film da je zapravo dobar, ili čak utjerati nekakvoću u glavnu sastavnicu tako da se ona doživljava i potrebnom i neizbježnom, zapravo "osviještenom". Običan trash u konačnici nervira, osviješteni ili dobar trash, zabavlja. Osviješteni trash u širem smislu može biti i "camp". Jedan će Waters pretjerivati tako ne samo u lošem općem tonu filma, nego pojedinačno i namjerno, i u vizualnom, sadržajnom, značenjskom, odnosno, u apsolutno svakom elementu filma sve dok to pretjerivanje ne postane "dobro". Za razdvajanje dobrog/osviještenog trasha i campa (iako su razlike ponekad slabo vidljive, jer se camp počesto oslanja na "queer" estetiku, što je ipak predmet neke druge rasprave) dobar je primjer Bele Lugosija. U Drakuli Toda Browninga radi se o tipičnom camp-nastupu, u Glen Or Glenda Ed Wooda, posrijedi je dobar trash (iako ne i osviješten, jer je Wood doživljavao sebe kao sjajnog i kvalitetnog redatelja).