HRVATSKI FILMSKI LJETOPIS

18/1999; str. 77-79

Filmovi su živi organizam, neki imaju dugi vijek i uvijek isto lice. Neki vrlo brzo umru (pojede ih vrijeme), a nekima vrijeme godi. Ovi potonji najzanimljivija su kategorija i pitanje je dana kad će koji od njih pristupiti ponovnom vrednovanju. Nije to stvar mode, trenda ili prolaznih mušica dokonih recenzenata, nije to zasluga kojekakvih Tarantina ili Burtona, nego prije tajna veza filmova i njihove publike, među kojima se uvijek nađe pojedinaca, što filmofila, što kritičara i teoretičara, raspoloženih za iskopavanje zanimljivih "spavača". Treba, međutim, spomenuti da u profesiji koja se bavi pisanjem o filmu postoje podvojeni redovi. Jedna će struja, nazovimo je ovdje srednjom strujom, film redovito propustiti kroz suhoparno akademske kriterije, zaključiti potom kako je ponuđena materija trivijalna, previše žanrovska i zanatski traljavo odrađena. Primjetit će možda kako, u nekom od tih filmova, glumci jedva i da skrivaju svoj evidentni nedostatak talenta, kako kontinuiteta nema i kako je autoru potpuno svejedno što je u jednoj sekvenci dan, a u drugoj noć. Primjetit će ruku koja pomaže skinuti glumičinu periku u Golom poljubcu, kartonsku kutiju koja glumi stroj za mljevenje mesa u Corpse Grinders, očajan ton Pink Flamingosa i raspadajuću fabulu Čovjeka koji je pao na Zemlju. I bit će potpuno u pravu, to doista jesu gafovi na koje ne treba okretati glavu, no pitanje je pristupa, hoće li se svaki od njih doživjeti toliko važnim da bi se total sveo na palac dolje, kakvu crnu točku ili brojčanu ocjenu koja ne jamči prolaz. Spomenuta struja kritike o takvim filmovima neće ni htjeti razgovarati, no druga će struja (neki se usuđuju nazvati je i progresivnom, drugi pak, pomodnom) pokušati smjestiti i te elemente u zasebni kontekst. Kanta za smeće kao kontekst? Da, ali kakva?