FRITZ THE CAT / MAČAK FRITZ

SAD, 1972. - pr. Fritz Productions, MGM, Steve Krantz Productions, Steve Krantz - sc. i r. Ralph Bakshi - d.f. Ted C. Bemiller, Gene Borghi - mt. Renn Reynolds - gl. Ed Bogas, Ray Shanklin - glasovi: Skip Hinnant, Rosetta Le Noire, John McCurry, Phil Seuling - 78 minuta - (HTV filmski program)

Britanski redatelj Peter Greenaway svojedobno je izrazio žaljenje što se u stotinjak godina filma taj medij nije nimalo promjenio - naracija je i dalje linearna, a montira se jednako, kao i u Eizensteinovo vrijeme. Da je kojim slučajem Greenaway zavirio u područje dugometražne animacije, zacijelo bi pao u tešku depresiju, zatvorio se među četiri zida i prestao komunicirati sa svijetom. Tamo bi, naime, pronašao dugotrajnu dominaciju Walta Disneya i njegovih animatora, te, što je još poraznije, obrazac filmskih likova i priča koje se, kao po kakvom dekretu, moraju svidjeti publici od 7 do 77. No, jedan mladi animator odlučio je godine 1972. prekinuti tu torturu i u tome je, nažalost, samo nakratko, i uspio. Ralph Bakshi predstavio je film "Fritz The Cat", netipičnu priču o posve netipičnom junaku. Fritz je zapravo, bio prvi animirani antijunak, mačak nad čijim bi se postupcima zgrozile sve domaćice svijeta i definitivno, lik kojeg Disneyjeva čedna "zvjerad" ne bi poželjela u svom društvu. Stupanj nerazumijevanja prema tom modelu ponašanja bio je izrazito velik, tako da je za Fritza, odmah po izlasku u javnost, rezerviran zloglasni predikat "X". Budući da je potonji značio seks, nasilje i prostački vokabular, "Mačku Fritzu" gledanost se nije smanjila, nego upravo suprotno, povećala do mjere u kojoj je postao jedan od najisplativijih filmova te godine. U filmu je doista bilo materijala za moralističko zgražavanje - Fritz je bio lik koji u svakoj prilici traži seks, stalno je "napušen" i ne podnosi autoritete - no, pornografski predikat zasigurno nije zaslužio. Prema polemikama koje su se žestoko vodile, dalo bi se zaključiti kako je cenzorska komisija najuvredljivijim smatrala opći stav filma - zagovarao se promiskuitet, slobodna ubotreba narkotika i revolucija protiv sistema. Kap koja je prelila čašu bio je prikaz policije kao debelih i smušenih svinja, sprdalo se k tome i sa ortodoksnim Židovima, a nisu pošteđena ni crnačka geta koja su dobila lik brbljavih i drogiranih vrana. Danas je ovakav pristup potpuno bezopasan, u nezavisnim se filmskim vodama nepoštivanje političke korektnosti drži nepisanim kodeksom, a nipošto ne prijestupom koji zaslužuje osudu. No, "Mačku Fritzu" osude iz prošlosti nisu nimalo naštetile. Moglo bi se ustvrditi kako su mu čak i pomogle, tako da je već niz godina ljubimac kultno orijentirane publike, a snimljen je i, istina, neuspjeli, nastavak "Nine Lives Of Fritz The Cat". Popularnost mu nije umanjilo ni odricanje njegovog originalnog autora - nastao je naime, prema predlošku Roberta Crumba - koji je već po prvim zgotovljenim rolama zaključio kako filmski Fritz nema oštricu onog izvornog, stripovskog Fritza. Od vječito neprilagođenog Crumba bilo je to i očekivano; čovjek koji je otvoreno priznao kako ga seksualno uzbuđuje Zekoslav Mrkva jednostavno nije mogao ne izvesti kakav novi skandal. U cijeloj ovoj priči, unatoč uspjehu Ralpha Bakshija i "Mačka Fritza", najporaznija je ipak jedna druga činjenica - Disneyjeva čedna "zvjerad" i dalje vlada.