DAWN OF THE DEAD

SAD/Italija, 1978. - pr. Laurel Group, Claudio Argento, Dario Argento, Alfredo Cuomo, Richard P. Rubinstein - sc. i r. George A. Romero - d.f. Michael Gornick - mt. George A. Romero - gl. Dario Argento, Goblin, Agostino Marangolo, Claudio Simonetti - kostim. Josie Caruso - ul. David Emge, Ken Foree, Scott H. Reiniger, Gaylen Ross, David Crawford, David Early, Richard France, Howard Smith, Tom Savini, George A. Romero - 137 minuta

Rasprave o tome koji je film najzaslužniji za današnji izgled horror žanra redovito su počinjale, a zatim i završavale, na samo dva filma. Hitchcockov "Psycho" i Romerova "Noć živih mrtvaca" bili su, čini se, podjednako važni naslovi, no ljubiteljima nezavisne filozofije potonji je ipak značio nešto više. Taj nepretenciozni "drive-in" horror nadmašio je u konačnici i najoptimističnija očekivanja svojih autora. Od uvođenja živih mrtvaca, odnosno zombija, preko dokidanja dominacije gothic-varijante žanra, pa sve do žestoke društvene kritike, "Noć živih mrtvaca" uspijevala je ispuniti gotovo svaki mogući zahtjev. No George Romero, idejni tvorac tog filma, imao je na umu koncept za kojeg je jedan naslov definitivno nedovoljan. "Noć" je tako nastavljena "Svitanjem", ono je pak nastavljeno u "Dan", a u svakom od tih filmova živi su mrtvaci dobivali veću i značajniju ulogu. Očekivanja, ali i razne bojazni na račun komercijalizacije, bili su najveći u središnjem dijelu onoga što se danas naziva Romerovom trilogijom mrtvih. "Dawn Of The Dead", u slobodnom prijevodu "Svitanje živih mrtvaca", ne samo da nije iznevjerio prirodu izvornika, nego ga je doveo u rijetku situaciju, u kojoj se, prema mišljenju mnogih, nastavak smatra boljim od originala. Snimljen 10 godina nakon kultne "Noći", točnije 1978., središnji je dio trilogije, poput svog prethodnika, imao jednake poteškoće pri nastajanju. Iako Romero među investitorima više nije vrebao mesare koji će ga opskrbiti idealnim rekvizitima za film, "Svitanje živih mrtvaca" zbog svoje je, gotovo epske progresije, tražilo značajniji financijski angažman. Zainteresiranih nije bilo, sve dok produkciju nije pogurao talijanski redatelj Dario Argento, dobivši zauzvrat pravo na montiranje posebne, europske verzije. Argentova asistencija produljena je i na sudjelovanje u kompletiranju scenarija, a zajedno sa grupom Goblin, potpisao je i glazbu za film. No kako se u oba redatelja radilo o sličnim senzibilitetima, finalni produkt razlikovao se u maloj mjeri. Ugledni američki kritičar Leonard Maltin nazvao ga je "remek-djelom i ključnim horrorom 70-tih", a slična stajališta i skoro pa fanatična privrženost publike, doveli su do toga da se "Svitanje živih mrtvaca" odnedavno distribuira u luksuznoj "Director's Cut" inačici. Dva i pol sata trajanja Romero je sastavio odrekavši se tradicionalnog "suspensa" u potpunosti - njegov film u prvom je redu orgijanje zombija prikazano na iznimno plastičan način. Počevši od pretjerano crvene krvi, pa do komičnog geganja živih mrtvaca, Romerovi zombiji ovdje su u službi koja jamči i zabavu, i zabrinutost. Radnja je smještena u veliki trgovački centar, sinonim za američku masovnu kulturu, u kojem četvoro junaka pokušava preživjeti opsadu živih mrtvaca. Posljednjim pripadnicima ljudske vrste opsada, paradoksalno, postane sasvim ugodno stanje - sve im je pri ruci i sve što su oduvijek htjeli, ovdje je besplatno. Vidljiv Romerov napad na modernu kulturu, bolesni konzumerizam i očiti manjak komunikacije, izveden je u "Svitanju živih mrtvaca" u najboljoj mogućoj mjeri. Dok svira tiha "shopping-glazba" i gledatelj je u mogućnosti birati i isprobavati artikle koji se nude - satiru, komediju ili pak eksplicitni "zombie" horror.