BABY DOLL

SAD, 1956. - pr. Newtown Productions, Elia Kazan, Tennessee Williams - sc. Tennessee Williams - r. Elia Kazan - d.f. Boris Kaufman - mt. Gene Milford - gl. Kenyon Hopkins - ul. Karl Malden, Caroll Baker, Eli Wallach, Mildred Dunnock, Lonny Chapman, Eades Hogue, Rip Torn - 114 minuta - c/b

Ugledni tjednik "Time" nazvao je "Baby Doll" najprljavijim američkim filmom ikad prikazanim u legalnoj distribuciji. Bilo je to 1956. godine, javnost se zgražala, a udruga pod imenom "Katolička legija za pristojnost" pozivala je na bojkot, zabranu i niz drugih restriktivnih mjera. Njezini članovi, kako to već sa sličnim protestima biva, nagrnuli su osuditi film kojeg još nisu ni vidjeli. Ali i nakon prvih projekcija, zadržano je jednako radikalno stajalište - "Baby Doll" moralni je neprijatelj "broj 1". Glavni argument bio je navodno strašni prizor, mlade, plavokose djevojke koja leži u dječjem krevetiću i nevino siše palac. Što je ta slika činila prosječnom građaninu i kakve je zabranjene osjećaje tada proživljavao, vjerojatno nikada nećemo saznati, no bilo je posve sigurno, Amerika je gledajući Baby Doll doživjela svoj prvi mentalni orgazam. Dakako, mašta je tu bila glavno oruđe zadovoljstva, jer u filmu se ništa skandaloznog ne vidi, a većina prijepornih mjesta tek se podrazumijeva. Tko god bi dakle, mjereći buku i galamu oko filma, očekivao spektakl "vrućih" i znojnih scena, ovdje bi se grdno prevario. Redatelj Elia Kazan primjenio je u "Baby Doll" strategiju "manje je više", scenarij Tennessee Williamsa pratio je u stopu i na kraju dobio, pravo malo remek-djelo, ponajviše u kategoriji neizrečenih tabua. Iako u potpunosti ozakonjen, odnos Baby Doll i njezinog supruga smatran je duboko nemoralnim. Ona je tek imala napuniti 20 godina i njezin već dobrano nervozni partner tražio je svoju konačnu porciju bračnog odnosa. No, za istu je uporno bivao prikraćen, Baby Doll kanila je ostati djevica što je duže mogla i nije previše marila ni za kakve bračne konvencije. U ovaj frustrirani duo ubrzo ulazi treća osoba i situacija se u cijelosti mijenja, pa izvjesni Sicilijanac u vrlo kratkom vremenu uspije, ili se barem tako čini, nabiti mužu rogove. Ključni je postupak u filmu "Baby Doll" inzistiranje na dvosmislenim situacijama, nešto se uvijek čini i nešto se uvijek implicira. Tako se i središnji odnos doživljava kao latentna pedofilija, glavna heroina zaglavljena je u jednoj od Freudovih faza, a njezin zakoniti, sažaljiva je žrtva ubojitog koktela impotencije i psihoze. Sve su ovo stvari o kojima se nekada nije govorilo. Spolna se zrelost stjecala puno kasnije, a muški rod ni u ludilu nije smio priznati kako mu ponekad jednostavno ne ide, kako nije uvijek gazda u svojoj kući i kako mu je od zrele žene ponekad milija kakva djevojčica. Kada bi se još znalo da na umu Tennessee Williamsa zapravo i nije bila Baby Doll, već prije dečkić Baby Boy, materijala za lomaču bilo bi sasvim dovoljno. Prema današnjim standardima pak, "Baby Doll" samo je izvrstan film, prije čedan nego skandalozan, ali sa atmosferom u kojoj od dugih pogleda i željnih dodira frcaju nevidljive iskre. Rekli bismo, kao na vrućem limenom krovu.